Agramka

Samo je jedan život, trebala bih ga živjeti onako kako ja želim! I ne obraćati pažnju što netko govori... Dušebrižnike ignoriram ionako već odavno! Samo kada nešto radiš s 100% slobode i bezbrižno, možeš uspjeti! Taj vlastiti savjet bi trebala malo više primjenjivati...

Primjetila sam da u nekim situacijama sam potpuno hladna na ljudske emocionalne podražaje... režem više negoli ikada. I prije sam znala odrezati neke odnose i nikada se više na njih ne vratiti... ali ono što sada radim, valjda mi je potrebno, osama mi zvuči savršeno! Sve više ljudi se ne slaže s mojim odabirima i stavovima... i nikada se niti neće slagati pa je onda bolje odmah eliminirati sve ono što bi mi moglo zadavati glavobolje bilo koje vrste kasnije! Već godinama slušam kako sam kučka... pa bolje je biti kučka onda kako me nazivaju negoli predmet sprdnje. Završila sam ja s razdobljima iskorištavanja, sprdnje, igranja i zabadanja noževa u leđa... Sada ne ostajem dovoljno dugo pored određene persone tako da niti ne dođe do bespotrebnog trošenja energije na igrice kojekakve!

Volim ljudima dati užitak da laju okolo, zabavlja me činjenica da sam nekome predmet njegovog lajanja na kavi jer mi je tada jasno da masu ljudi nema svoj vlastiti život! Time se izdvajam od tog ostatka i zbog toga sam happy... nisam kalup, kopija... nemam idola! Samo sebe... i njega! Volim ga više od svega na svijetu! I on mene... a to je jedino bitno! Ništa drugo... niti itko drugi! Samo je jedan život, živite svoj a ne tuđi!

Daj zamisli da razmišljaš svojom glavom! Jel ide? Nešto ti je čudno... razmišljanja ti se uvelike razlikuju od razmišljanja drugih. Da, to je u redu! Imaš osjećaj da je čitav svijet ukalupljen... i imaš dobar osjećaj! Znaš li za iznenađenja?! Dopuštaš li si iznenađenja?!

Ja sam osoba koju baš previše ne zanima tko što o meni priča, što misli... ja sam ja, svoj stav imam i razmišljam svojom glavom! Briga me kako će me netko drugi gledati! Volim što sam čudna, što nemam istomišljenike baš previše, što se nikome ne dodvoravam, što me boli briga za tuđa sranja... Volim što sam jaka, što imam hrabrosti riskirati, što sam uvijek radila ono što sam željela bez brige što će netko reći ili misliti. Daaa, i imam celulit! Hvala na pitanju, ne kvarcam se... ne robujem izgledu!

Ooooo, ti prekrasni mršavi standardi koje danas imamo! Ne, nije mi uopće bitno da nalikujem hrpi praznoglavih kokoši koje slijepo slijede tuđe trendove! Ja imam svoj trend, a to je da svaki dan pojedem ono što volim, nosim ono što želim i imam osmijeh na licu! Što će drugi reći najmanje je bitno! Ne, ne nosim štikle, ne patim na cipele i torbice... ne šminkam se i ne pokušavam biti ono što nisam! Kome se to tako ne sviđa može u troskoku od mene lagano.... :)

Shvatila sam da je poprilično glupo pisati o prošlosti, pogotovo zato što prošle događaje u sadašnjosti ne možeš promjeniti pa je onda bolje da ih u budućnosti niti nema...

Zapravo imam previše na pameti sada da bih se bavila prošlošću tako da ću sada po novome iskopati raku 2 sa 2 i lijepo sadržaj moje ladice imenom Ignore zona istresti, te brzo nabacati zemlje da što prije na to zaboravim. Razmišljala sam malo o prošlosti ovih dana i vrijeme mi je da to ostavim po strani, ne pokušavam izvuć na površinu samo radi zdravog razuma. Što prije neke ljude zaboravim bit će mi lakše, i neka zaboravljeni ostaju... Kao što uvijek kažem, kada je netko govno onda je taj netko za mene govno! Ne može mi se dogoditi da je taj netko govno pa da sam si s njim za mjesec dana opet dobra. Govna se ne mjenjaju, mogu samo mjenjati intenzitet svoga smrada... koji obično ide na gore! Govno je barem govno i znaš da smrdi... meni se gadi mirišljavi sapun koji odjednom promjeni sastav pa počne smrdit kao govno! Sve je ovo samo metafora, volim ju...

I riječima mog najdražeg hibrida koji se ne pretvara da je nešto što nije...  "Let bygones be bygones", u mom slobodnom prijevodu "neka prošlost ostane prošlost"! Službeni prijevod ovog zanimljivog idioma glasi: Forgive and forget, kaže vikipedija! Ja sam još uvijek radikalnija... ;)

Napokon sam se našla nakon dugo vremena s dragom mi frendicom koju jako dugo nisam vidjela! Nakon početnog oduševljenog grljenja prvo sam primjetila kako ima kratku kosu, baš poput mene... No nisam očekivala da će mi reći da je počela gubiti kosu pa se morala ošišati. Od stresa joj je kao i meni počela pojačano otpadati kosa, pa smo napravile najbolji mogući korak... nas dvije, koje smo uvijek imale dugu kosu!

Moja Kiki i ja smo zajedno radile, prvo kod jednog gulikože, pa kod drugog... treći nas je uništio potpuno! Ona je od 12 satnog radnog vremena dobila na poklon uništenu kralježnicu a ja 6 angina za redom od rada na -5 stupnjeva bez grijanja! Tada sam si uništila probavu i crijeva s podugom listom antibiotika da bi mi govno nakon neznam koliko bolovanja dao otkaz jer sam previše bila na bolovanju (mamu mu jebem!). Sada ona trenutno ima istu ozljedu kao i ja prije par godina, dislocirani kuk i hoda na fizikalnu kao što sam i ja tada hodala. Nije nam lako niti jednoj ali nekako guramo, ja nešto lakše jer sam mlađa 7 godina od nje...

Inaće moja Kiki me jedina znala izvaditi iz depresije, moja Kiki je na poslu znala pojačati radio i sa mnom zaplesati između falcanja i ljepljenja kartonskih kutija! Toliko smo se družile i sve radile skupa da su nas na kraju i proglasili lezbama! Što je meni bilo strašno smiješno jer mi je ona najbolja prijateljica! A ja isključivo sam bazirana na mušku populaciju, kao i ona... ali, znale smo se drapat na to od smijeha! Nismo se dugo vidjele jer se nešto na mene naljutila, s pravom... bila sam kriva ali mi je sada zato 10 puta draže jer se ponovno družimo!  Razlajale smo se u četvrtak i još bi sjedile u tom kafiću jer stvarno imamo o ćemu pričati! Zato je super što radi blizu mog kvarta pa kada idem doma ćemo se obavezno nalaziti na još puno kava!

Moja KikiRiki is here to stay! :)

Cijeli život volim pisati... od osnovnoškolskih sastavaka, preko lektira pa sve do svojih dnevnika! Ipak, nakon 10 godina pisanja dnevnika došlo je vrijeme da se ode tehnološki korak dalje.

Za MojBlog sam oduvijek tvrdila da je nešto najbolje što mi se moglo dogoditi! Mjesto koje sam mogla urediti kako sam htjela, dodati boje koje volim i pisati sve ono što želim! Bez obzira tko će što reći... Volim pisati. Pjesme, priče, romane! Ali ipak najdraže mi je kada se danas mogu vratiti u prošlost MojBlog vremeplovom i uvijek biti u mogućnosti nasmijati se zapisima koje sam nekada ostavila u mojoj zlatnoj MojBlog arhivi.

MojBlog je mjesto gdje pišu (ili su nekad pisali) moji prijatelji, bivši prijatelji, simpatije, ljubavi... MojBlog su ljudi. Bez ljudi MojBlog ne postoji...! Kao što se mijenjaju ljudi tako predstoji i MojBlogu promjena! I zaslužio je, a i mi smo! Promjene su uvijek dobrodošle, promjene na bolje. Jedva čekam vidjeti novi MojBlog i prilagoditi se, jer ne opstaje jači ili pametniji već onaj koji se najbolje prilagodi! Uz MojBlog sam odrasla, zabavljala se i tugovala... bila nasmiješena i razočarana! Da se vratim unatrag, 16.06.2005. opet bih sve ponovila, od nićega ne bih bježala jer postojati na MojBlogu je bila jedna od mojih najboljih odluka! Dok je Mojbloga bit će i Dore, jake i hrabre, odvažne i vesele male purgerice! :)