Agramka

Rekao bi naš slavni Nik Praskaton!

Kako se kvalitetno naspavati kada stalno radim? Kako se odmoriti i pogledati neki film kada mi se stalno spava? Kako preživjeti dalje u životu kada se ovi u vladi svađaju oko taštine???

Moram smisliti kako dalje! Što god skombiniram nije dovoljno dobro da barem mogu reći: "Eto, sad sam dovoljno zaradila za sve troškove a i ostalo mi je da si isplatim plaću!" Obično mi ne ostane ništa. Užasno depresivno i demotivirajuće te uviđam da ću morati naglo zaokrenuti u zavoju kako bih ovoj firmi donijela nešto extra love! Da se malo može odahnuti...

Ponovno ću morati dužnike nazivat i prijetiti gašenjem stranica i kojekakvim sličnim maštovitim potezima! Isuse, gotovo je nemoguće danas naplatiti svoj teško zarađeni novac! Da čovjeku glava eksplodira od bijesa! Govnetu koji mi nije do kraja platio stranicu nakon tri mjeseca što je završena u ponedjeljak gasim stranicu! Pa da vidimo kako će se brzo lova nać na računu...

Kombiniram...

Što se tiće dragoga i mene, nemamo love jer sve u firmu dajemo, nemamo vlastitog stana, nemamo sigurnosti... nemamo djece! A mom bratiću se danas rodio drugi sin! Blago tebi, ali nemoj me više pitati kaj ja to čekam... jer ću početi mlatiti oko sebe ako me netko to još pita!!! 01. ožujka će mi se kosa na glavi dići jer PDV skače na 25% i ima da poludim! Ali radim... mame se naspominjem nekome! Još malo sam tu... pa ću doma, malo odahnuti da sutra mogu nastaviti dalje. Koliko dugo to je pitanje...

... in a hopeless place!

Place...

Biti pomalo lud i spontan, uvijek...! Naš je početak bio težak... makar mi kažemo da nam je bilo najljepše! Nakon 4, 5 godine nije mi žao što smo sve morali proći! Sanjamo o nećem našem, samo našem! I biti ono što zaista jesmo i možemo biti! Uživajte u pjesmi... :)

P.S. ja sam happy, uskoro je i moja stranica gotova, već galeriju završavam a onda objava! :)

Frankly, my dear, I don't give a damn!

Da sam ovo izgovorila par puta prijašnjih godina (recimo od 2005. g. - 2007.g.) prištedila bi sebi par sačuvanih živaca! Koliko god tvrdila da se u virtualnom svijetu može pronaći predivnih ljudi, obično se dogodi da ste te sreće pa naletite na bolesne kretene! Puno ih je više i dobro su rasprostranjeni!

Vratila sam se starom prijatelju, mom pisanom dnevniku! No, malo sam se prisjetila svojih piskarija... ne bih rekla da sam otvorila stare rane ali javila se neka žal zbog nekih postupaka u navedenom razdoblju! Trebala sam biti odrešitija, bezobraznija i tada bih me možda ozbiljno shvatili... ovako, samo su moji živci nastradali! To je bilo prije negoli sam shvatila da se radi kretena ne treba uzrujavati!

Virtuala me koštala prijateljstava, koštala me osjećaja, koštala me povjerenja... I zato sam danas to što jesam, rezolutna, odriješita i možda vizualno hladna! Nekada davno strašno sam puno ovdje komunicirala s ljudima, pomagala im i davala sebe... sada imam kočnicu! I koliko god mi je to radi nekih ljudi drago, toliko mi je radi drugih žao... jer nikada nisam potpuno ona svoja! I dalje sam iskrena i dalje ništa ne skrivam ali sam neka druga Dora! Možda ne neka druga nego samo drugačija...

I dalje imam svoje prekomjerne osjećaje, i dalje sam nestrpljiva ali više nitko nema ovdje potpunu mene... nekada su imali, tada su to zajebali! Dvoje tadašnjih ljudi ovdje do danas je ostalo uz mene, kao moji najbolji prijatelji i shvatila sam da je bolje da me dvoje najboljih prijatelja mojblogera ima potpuno negoli njih puno pomalo! Nije to dobar odabir... Kada te masa ljudi ima pomalo onda im nije toliko stalo do tebe, makar se ti trudio do ibera! Lijepo se prisjetiti, ali prošlost ostaje prošlost... a gledajući samu sebe tada bila sam prokleto naivna, dopuštajući raznim kukavicama, galebima i ostalim govnima da i oni imaju komad mene!

S godinama čovjek postaje mudriji, i koliko god ja voljela ovu zajednicu toliko držim oči otvorene na sve njene zamke! Sve te pogreške su moje pogreške, sva ta virtualna prošlost je moja... nisam na nju ponosna ali shvaćam da je bila potrebna! Da odrastem, sazrijem... i napokon dadem sve od sebe samo onima koji to zaslužuju! Volim ja ovaj MojBlog, i dalje nakon više od 6 godina ovdje  tvrdim da je moj dolazak ovdje bio nešto najbolje što mi se dogodilo!

Koliko sam puta u životu čula da nisam normalna... Da dobijem 1 kunu za svaki put već bi bila bogatašica!

Ja sam radikalna i rezolutna! Tako me opisao prijatelj koji me poznaje od rođenja iako se baš i ne družimo. I ne samo to, rekao mi je da sam užasno tvrdoglava, ali i da volim riskirati iako je puno ljudi dosta ziheraško!

Rezolutna sam... jesam! U nekim situacijama kod mene ne postoji varijanta "nikad ne reci nikad". Recimo, kada me netko prevari! Ne opraštam... flertove, pomisli na prijevaru, za poljubac (a da nije upućen meni) dobivaš nogu velikodušno u guzicu! Taj tren... ne dajem vremena za objašnjenja, jer za to objašnjenje ne postoji! Riječi :"draga, nije ono što misliš!" su presmiješna! Jedan je odletio nakon što sam shvatila da mi je probio šifru i čita mail! Ne opraštam... možete me nazvati izbirljivom ili samoljubivom, te pomisliti kako možda mislim da sam ja savršena... Ali ja točno znam što ne želim!

Ja kada sam s nekim u vezi znam zašto sam zaboga s tom osobom u vezi! A ako znaš zašto si u vezi onda ne moraš tražiti dalje! Postoji nešto što se zove poštivanje osobe! Ako me ne poštuješ nemamo što raditi zajedno ili uopće se družiti (važi za partnera ili prijatelja).

Radikalna... da, i to jesam! Tražim od svog partnera ili prijatelja da se ponašaju prema meni onako kako i ja njih tretiram! Znači ako te ja poštujem, ako te ne davim, ako nisam glupača, ako nisam zahtjevna i ako činim sve za tebe... onda to očekujem i od tebe prema meni! Imam u svom životu vrlo malo ljudi koje zaista mogu nazvati najboljim prijateljima. Ne treba mi gomila ljudi pa da imam osobe koje me iskorištavaju a ja od njih nemam ništa... jer mi niti nisu prijatelji! Volim ljude i dosta sam društvena, samo današnje društvo je nešto što baš nije u skladu s mojim uvjerenjima! Režem kontakt vrlo brzo i vrlo hladno, povrijedi me i više se nećemo susresti u ovom životu! Bilo je u mom životu pojedinaca koji me ipak jesu dotukli, radi kojih sam imala uplakane epizode usred noći sama u svom krevetu... ali nikada i zbog nikoga se nisam ponižavala. Plakala sam, bilo mi je užasno ali sam ostala nakon toga hladna i nisam tu osobu nikad više željela vidjeti. Nisam ja bezosjećajna, nemojte slučajno to pomisliti... dapaće, emocije su moja svakodnevica. Ali, to ne znači da ne razmišljam glavom i razumom!

Smatram da nisam rođena na ovaj svijet da bih ispravljala tuđe drine, objašnjavala nešto nekome ili ne daj Bože nekoga nešto učila! Smatram da svatko sam za sebe mora znati da će se ljudi prema tebi odnositi onako kako se ti odnosiš prema njima! Ja sam takva da obavezno nove ljude u svom životu upozorim što sve kod mene mogu očekivati, kažem im kakva sam i kako ja funkcioniram! Iskrena sam i dajem ti mogućnost da ostaneš ili odeš iz moje blizine ako ti možda ne odgovara ono što tražim od tebe. Ne podnosim bahate ljude, prepametne, nametnike, egoiste... Ne podnosim uzvišenost s kojim me se gleda, ne volim patronizaciju!

Zašto ovo pišem... potaknula me Uzorita i opčenito spika o normalnim ljudima! Znam ja da ljudi većinom u virtuali uljepšavaju svoj lik i djelo, skrivajući se iza maske svoga nicka, ali ja uvijek naglašavam da što ovdje pročitaš to sam ja, to i dobiješ! Nemam što skrivati, laži nisu moj đir, nemam što o sebi lagati... Problem nastaje kada svatko za sebe vjeruje da je normalan!

A sada dolazimo do poante... što je uopće danas normalno? I Uzorita, bi li nakon ovoga mislila da sam ja normalna?! :)

Dnevnici mog života...

Naišla sam na njih prije par dana kada sam nadobudno pretraživala svoje ormare u potrazi za nekim starim pismima koje sam pisala tadašnjoj najboljoj prijateljici! Ogromna kutija na dnu ormara... Izvukla sam svoju prošlost. Prvi se rodio još davne '96. kada sam imala 15 godina. Od tada, svaki slijedeći dan pisala sam svoj dnevnik... Zato ih ima toliko, teka u toj kutiji mali milion! Šalim se, ali ima ih puno! Zadnji upis datira 10.11.2005. što bi značilo u tim je dnevnicima skoro 10 godina moga života!

Na polovici 2005. godine već sam se rodila ovdje na MojBlogu kao Dora i nakon par mjeseci paralelnog pisanja dnevnika i bloga... dnevnik sam nekako ostavila. Šteta, nedostaje mi to pisanje, papir i kemijska olovka. Bavim se mišlju da opet krenem pisati u tekicu dnevnik... ali da nastavim i sa blogom! Sada, u 30-oj kada čitam te stare dnevnike (a imam vremena jer sam doma bolesna od petka) izazivaju smijeh na te stare ljubavi, simpatije i moje balave probleme! :)

Lijepo se prisjetiti, jer kakav god moj život bio, meni je bio lijep! Ne uvijek ali nitko nije savršen, a niti njegov život!